Dodijeljene su Nagrade za najuspješnija ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata u 2017. godini

Subota, 24.03.2018. |
U Tehničkom muzeju Nikola Tesla otvorena je Godišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata, a tom su prilikom i uručene nagrade za najbolja arhitektonska ostvarenja u 2017. godini.
Udruženje hrvatskih arhitekata dodijelilo je nagrade za najbolja ostvarenja hrvatskih arhitekata i arhitektica u 2017. godini te otvorilo izložbu svih radova u u izložbenoj dvorani Tehničkog muzeja Nikola Tesla u Zagrebu 22.03.2018. godine.

Na prijave za Godišnju izložbe realizacija arhitekata i arhitektica u 2017. pristigao je ukupno 71 autorski rad.

Radove Godišnje izložbe realizacija arhitekata i arhitektica u 2017. valorizirao je Stručni savjet UHA-e sastavljen od članova iz Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Šibenika, a to su Ana Mrđa (voditeljica), Dario Crnogaća, Ivana Ergić, Maroje Mrduljaš, Mira Stanić, Helena Sterpin i Ana Šverko te gost, slovenski arhitekt Vasa Perović.

Nagradu "Viktor Kovačić" za životno djelo dobio je Ante Rožić, dipl. ing. arh.

Ante Rožić jedan je od ključnih protagonista hrvatske arhitekture druge polovice 20. stoljeća. Radni vijek proveo je u Makarskoj, a najveći dio svog opusa ostvaruje u Južnoj Dalmaciji. Rožićev opus je umjereno obiman, evolutivan i vrlo konzistentan, a njegova "periferna" pozicija i duboka ukorijenjenost u lokalni kontekst doveli su ga do razvoja vlastitog arhitektonskog pristupa koji je istodobno jasno povezan s internacionalnim kretanjima, ali i neopterećen konvencijama i dogmama.

Foto: Damil Kalogjera, Oris

Već u jednoj od prvih realizacija, crkvi u Podgori (1961.), Rožić istupa s projektom na tragu jezgrovitosti i formalne senzualnosti južnoameričke arhitekture te predstavlja novinu u hrvatskom kontekstu. U crkvi u Podgori prostor, forma i konstrukcija svedeni su na betonsku ljusku slobodne forme koja je u toj maloj sredini ponudila kozmopolitsku viziju sakralnog prostora, ali i arhitekture općenito.

Nakon te rane realizacije koja ostaje neopravdano nezabilježena u hrvatskoj arhitektonskoj historiografiji, uslijedio je niz zamijećenih radova u turističkim tipologijama, velikom eksperimentalnom poligonu hrvatske arhitekture 1960-ih i ranih 1970-ih. Jedan od najzanimljivijih takvih poligona je „Rožićeva“ rivijera u Brelima gdje se u periodu od svega desetak godina odvijala izuzetno brza evolucija arhitektonskih modela koordiniranih jasnim urbanističkim konceptom. Razvoj rivijere započinjem Urbanističkom studijom Brela (Ante Rožić, Matija Salaj, Julije De Luca, 1960. – 62.) kojom je definirana strategija niske gustoće izgrađenosti i brižljivog, organskog usklađivanja paviljonske arhitekture relativno malog mjerila sa topografijom i vegetacijom. Ta urbanistička strategija primjenjuje se u svim realizacijama na rivijeri čemu je bitno doprinijela činjenica da je Rožić poznavao "svaki kamen i svako stablo" na terenu.

Viktor Kovačić pripao je projektu osnovne škole Žnjan - Pazdigrad u Splitu

Nagradu "Viktor Kovačić" za najuspješnije ostvarenje u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva za 2017. godinu dobili su Mirela Bošnjak, Mirko Buvinić, Maja Furlan Zimmermann | x3m za Osnovnu školu "Žnjan-Pazdigrad" lokacija: Split, Pazdigradska 1

Foto: Dalmatinski portal - Promo fotografija O.Š. Pazdigrad

Nova škola u splitskom kvartu koji se postupno transformira iz poljoprivredne suburbije u stambeno naselje, nije projektirana samo kao mjesto edukacije, nego kao središnji javni i rekreativni prostor kvarta. Iza dosljedno provedenog programa i savladavanja zahtjevne topografije stoji niz projektantskih odluka koje balansiraju potrebnu determiniranost i slobodu korištenja prostora. U ambijentu kojemu predstoji saniranje posljedica legislativnog vakuuma dodatna je "edukativna" pojavnost škole u golom betonu s tipografskim intervencijama, koja stavlja imaginaciju i kreativnost ispred materijalnih vrijednosti.

Značajan nagib terena pretvoren je iz nedostatka u prednost, umnoživši prostor kompozicijom ploha koje se protežu jedna iznad druge. Među fluidno pak organiziranim sadržajima škole vješto su pozicionirani sportski sadržaji kao i otvoreni prostori, dostupni svim stanovnicima. Škola i javni prostor susjedstva skladno koegzistiraju kao dva isprepletena programa.

Dorađenim projektiranjem svakog pojedinog unutrašnjeg i vanjskog prostora i njihovih korelacija ova arhitektonsko-urbanistička struktura "društvenog standarda" u kratko je vrijeme zaživjela kao prostor zajedništva i doslovno podigla društveni i urbani standard čitavom okruženju.

Nagradu "Drago Galić" za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture za 2017. godinu dobio je Bogdan Budimirov za Stambenu kuću za dvoje lokacija: Zagreb, Perjavica 78/c.

Obiteljska kuća čiji je projektant suprug, a naručitelj njegova supruga, projektirana je od autorovih četrdesetih do praga devedesete godine života i useljena kao nedovršena, kako bi se dovršavala "iznutra". Nije niti bila zamišljena kao zatvoreni program, nego kontinuirano nastaje razumijevanjem načina života i odnosa spram prirode kao pretpostavkama za planiranje izgrađenog prostora. Temeljena je na panonskom linearnom tlocrtu s nizom prostorija kao odabranom modelu koji optimalno omogućuje željenu dispoziciju i moduliranje prostora dijelom uvjetovano naslijeđenim elementima interijera, dok je imperativ energetske ekonomičnosti učinio izolaciju onom koja primarno uvjetuje dizajn.

Projektiranje "kuće za dvoje", neodvojive od njihova promjenjivog svakodnevnog života u zatečenom energetskom okruženju, ističe antropološku dimenziju arhitekture i tehnološka rješenja kao ona koja primarno uspostavljaju njezin jezik. Ova stambena kuća, koju devedesetogodišnji arhitekt svakodnevno usavršava, ukazuje na izvedbu koja nije realizacija idealne arhitektonske ideje, nego proces koji se s vremenom adaptira, apsorbira, i tako pretvara u projekt. U svojoj autonomiji "kuća za dvoje" oslikava socijalni i tehnološki kontekst kao pokretače kontinuiteta projekta i realizacije, a taj odraz vrijedi ugraditi u pristup svakom arhitektonskom stvaralaštvu, ali i životu općenito.

Ove su godine uručene dvije nagrade "Bernardo Bernardi" za najuspješnije ostvarenje na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja za 2017. godinu: Ivi Letilović i Igoru Pedišiću te Vladimiru Končaru za Mali Arsenal, Centar za posjetitelje HERA u Zadru i Dinku Peračiću za Muzej moderne i suvremne umjetnosti u RIJECI – u nastajanju.

Mali arsenal dio je zadarskog srednjovjekovnog Kaštela, kuća-prostorija adaptirana u multimedijalni izložbeni centar, kao polaznu točku šetnje posvećene upoznavanju fortifikacijskog sustava grada. Stupanj konzervatorske zaštite dozvolio je tek minimalne projektantske intervencije, stoga je kao ravnopravni prostorni element uključena multimedija. Namjena prostora autorima je omogućila uspostavljanje ravnoteže između očuvanja spomenika i njegove prilagodbe novoj funkciji uz igru iluzije.

Foto: Jasenko Rasol

Unutrašnji prostor Malog arsenala ima tako dva ekstrema pojavnosti: onaj u kojem je multimedija prisutna, a prostor je dematerijaliziran i nevidljiv, te onaj kojim dominira povijesna arhitektura. Prostor je zamračen prilikom ulaska, ali se istovremeno pokreće projekcija na velikom vertikalnom staklu te interaktivna projekcija na podnoj staklenoj plohi povrh nekadašnjeg kanala. Po završetku prikaza svijetlo se pali, multimedija nestaje i projekcijske plohe postaju praznine, a prisutnost novoga gotovo da je nevidljiva.

Projekt afirmira onaj najzahtjevniji pristup graditeljskom nasljeđu, koji respektira spomenik, no istovremeno ne duplicira povijest, već se nastavlja na zatečenu formu suvremenim izričajem putem jasnih i čitljivih odluka uz pomoć kojih se novi program adaptira prema baštinjenom prostoru, i obratno.

U Rijeci je pak, nakon više desetljeća iščekivanja nove zgrade, Muzej moderne i suvremene umjetnosti prošle godine uselio u H zgradu nekadašnjeg industrijskog kompleksa Rikard Benčić. Pritom je financijski neodrživ reprezentativni arhitektonski artefakt zamijenjen onim što autor projekta Dinko Peračić naziva muzejom u nastajanju. Umjesto da se gradi "velika vizija", rješavaju se najosnovnija tehnička i pragmatična pitanja kako bi se omogućilo što ranije otvaranje muzeja za korisnike.

Foto: Damir Žižić

Tendencija apsolutnog planiranja zamijenjena je integralnim projektom kao orijentacijskom podlogom koja koordinira pojedinačne faze i zahvate te dozvoljava prostornoj strukturi da se organski proširuje i reorganizira prateći razvoj muzeja. Arhitektonski projekt je otvoreni sustav, mehanizam koji omogućuje uzajamnu emancipaciju prostora i programa. Uloga projektanta znatno je manje vidljiva, ali mnogo delikatnija nego li smo navikli, postavljena u rasponu od eliminacije suvišnog do osiguravanja nužnog, uvijek intervenirajući i definirajući minimalno, bez aspiracija prema izvrsnosti oblikovanja.

Tako nastali prostori koji nisu oblikovno zasićeni, već kroz određeni nedostatak specifičnosti nude mnoštvo mogućnosti i slobodu korištenja, destabiliziraju nerijetko krut institucionalni okvir. Kroz dijalog i blisku suradnju gradskog Odjela za kulturu, vodstva muzeja i arhitekta, stvara se institucija otvorenih vrata što je zorno uprizoreno već na prvoj izložbi – retrospektivi Tomislava Gotovca, kad su u izložbenu funkciju stavljeni i servisni i uredski prostori muzeja. U riječkom MMSU-u ne gradi se objekt nego disciplinarna i društvena paradigma sažeta u borbenom metodološkom geslu – "To trebamo – to radimo".

Nagradu "Neven Šegvić" za publicistički, kritički, znanstveno‐istraživački i teorijski rad na području arhitekture za 2017. godinu dobio je Davor Salopek za knjigu "13 arhitektonskih razgovora"

Knjiga arhitektonskih razgovora, koje je Davor Salopek 1978–1980, kao tadašnji urednik časopisa Čovjek i prostor, vodio s trinaest istaknutih protagonista hrvatske arhitektonske scene, odlikuju kompleksna pitanja širokog spektra i odgovori koji na izravan način portretiraju sugovornike, razotkrivajući tako razmišljanja i pristupe struci raznih generacija i stvaralačkih profila. Sabrani razgovori pružaju mogućnost njihove komparacije, i dodatnog prodiranja u povijest i teoriju hrvatskog arhitektonskog djelovanja.

Davor Salopek 1978. godine, kroz okvir časopisa Čovjek i prostor kojeg je u to vrijeme glavni urednik, u hrvatski arhitektonski diskurs pionirski uvodi format intervjua odnosno razgovora s protagonistima tadašnje scene – kako s neupitnim autoritetima poput Nevena Šegvića ili Borisa Magaša, tako i s tada manje istaknutim akterima poput Vojtjeha Delfina ili Sene Sekulić-Gvozdanović. U ovoj knjizi sabrana je dvogodišnja praksa suočavanja s kompleksnim, aktualnim i svevremenim pitanjima, od jezika arhitekture do autorske autentičnosti, od performativnosti prostora do urbarhitekture, pri čemu izniman Salopekov urednički doprinos proizlazi upravo iz specifičnosti dijaloškog formata. Njegova je priroda ona suradničkog djela u kojem se značenja ne fiksiraju već otvaraju kroz kontinuirani pregovor između sugovornika. Nadalje, postavivši 13 razgovora unutar istih korica, Salopek osobne stavove umrežuje i iz segmenata individualnih usmenih povijesti stvara složeni diskurzivni prostor unutar kojeg je moguće iščitati osnovne postulate i vrijednosti domaće arhitektonske misli i prakse. Upravo su stoga, iako "Danas, ipak, letimo drukčije", kako Stjepan Planić odgovara na jedno od postavljenih mu pitanja, ovi razgovori i dalje jednako relevantni kao i u trenutku u kojem nastaju, stoji u obrazloženjima nagrada Stručnog savjeta UHA-e.



IZVOR: UHA.hr
POSJETA: 333

Povezane vijesti