Legendarni arhitekt Dinko Kovačić: ˝Ne želim gledati vlastito propadanje dok najbolji dio mladosti, onaj naš skorup, odlazi u inozemstvo...˝

Nedjelja, 21.05.2017. | Intervju
˝Znam da se ne može arhitekturom mijenjati svijet, ali jednako tako znam da na putu prema sreći arhitektura odrađuje važnu dionicu. I još znam da ljudi, družeći se s prostorom, postaju bolji.˝
Ovu misao zapisao je Dinko Kovačić, znameniti i nagrađivani hrvatski arhitekt i akademik, u katalogu za izložbu ˝Rekapitulacija˝ koja se 15. svibnja otvorila u Galeriji umjetnina u Splitu. Izložba je završno poglavlje njegovog bogatog opusa i zamišljena je kao oproštaj od arhitekture. - Moj katalog nema predgovor. Nisam ga želio, jer su svi predgovori uglavnom hvalisanje, netko te zamota u celofan. A ja sam ukratko napisao što sam doživio i proživio, vezano uz arhitekturu, umjetnost, projektiranje, ljepotu, zaštitu, investitore, studente... - nabraja nam Kovačić dok počinjemo razgovor u njegovom atelijeru, i pokazuje dijelove svog teksta. Najviše arhitekture napravili ste na području Dalmacije, ali kako sebe doživljavate, gdje pripadate kao arhitekt?

- Ja sam pravi Splićanin, sve što imam i volim nekako je u mome gradu. Ako sam stjecajem okolnosti radio za neki drugi grad, ipak sam odavde radio, iz nekih izgrađenih želja koje su tu nastale, a onda sam to realizirao u Rijeci ili Dubrovniku. Najviše volim kad su mi kuće u Splitu. Jer onda ih mogu posjetiti. One se meni nekad nasmiju. A rastuže me kad vidim da je netko... Kuće su kao i ljudi, pa i one dožive neke trenutke koji su tužni.


Ipak, dio vašeg djelovanja u arhitekturi bilo je i prenošenje znanja studentima na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu?

- Moje opredjeljenje nije bilo da budem profesor. Nego su jednoga dana u Zagrebu zaključili da postoji neki čovjek i bilo bi dobro da predaje na Fakultetu. Tako da sam nakon puno izvedenih radova i na temelju njih postao predavač, a onda vrlo brzo i redovni profesor u trajnom zvanju. To su, gotovo bih rekao, bile najbolje godine života, možda iz tog segmenta uzimam najveću radost. Ništa mi ne godi koliko osjetiti trag u ljudima. Kad sam išao u penziju sa zagrebačkog Fakulteta, studenti su me zamolili da za cijeli Fakultet održim predavanje u velikom amfiteatru.

Došli su svi profesori, asistenti i studenti. Kad sam ušao na vrata od radosti sam prosuzio. Ptica od papira na granama bilo je napravljeno najmanje tristo, čitav hol je bio izvješen, ljudi su prolazili kroz ptice. Danima su se mučili da ih naprave. Na svakoj ptici je pisalo nečije ime. Znali su da stari profa puno voli ptice i htjeli su mi uveličati oproštaj. Prije predavanja sam im beskrajno zahvalio, jasno suznih očiju, i počeli smo razgovarati.

Kad su vas pozvali na Arhitektonski fakultet u Zagrebu, koliko je u prepoznavanju vaše kvalitete bio bitan vaš doprinos na Splitu 3 Ulicom Šime Ljubića, koja je početkom sedamdesetih osvojila sve važne nagrade: Zagrebačkog salona, ˝Borbinu˝ i ˝Vladimir Nazor˝ ?

- Mislim da je Split 3 moje prvo stvarno oduševljenje. Tamo se napravila projektna grupa Split 3 koja je bila sastavljena od slovenskih urbanista i splitskih arhitekata. Ti splitski arhitekti, kako se često zaboravi, ne znam je li slučajno ili namjerno, bili su odabrani preko internog natječaja kako bi postali sudionici Splita 3. To smo bili Frano Gotovac, Ivo Radić, Ante Svarčić, Danko Lendić, Mihajlo Zorić i ja. Era ˝kranskog urbanizma˝

Zašto mislite da se zaboravlja doprinos splitskih arhitekata Splitu 3?

- Danas Split 3 kao da bježi od istine. U ime osobnog koristoljublja nekih osoba Split 3 je predan Slovencima, pripisan je kao djelo slovenskih urbanista. Istina je da su oni napravili urbanizam. Ali, veličinu i uspješnost Splita 3 prepoznavalo se u tome što su ljudi dolazili gledati arhitekturu. To je danas potpuno zapostavljeno. Velika je šteta što o tome nitko ne brine.


Splitski konzervatori imaju jedan brid u prostoru preko kojeg ne gledaju. A urbanističkog zavoda nema, što je veliki problem za ovaj grad. Vjerujem da bi brigu trebao preuzeti Arhitektonski fakultet u Splitu. Međutim, oni to zanemaruju, slučajno ili namjerno. Gotovo da bih rekao kako podržavaju nešto što je apsolutna neistina. Danas je Split 3 ugrožen, fizički i moralno.

Sve nagrade, a puno ih je, dobivene su upravo na arhitekturi Splita 3. Zvali su me nedavno u Ljubljanu da održim predavanje. Tamo su me predstavili kao velikog hrvatskog arhitekta, prolazio sam kroz izložbene prostore Splita 3 jer je bila izložba njihovog Brace Mušića. Bilo je puno panoa samo naših kuća. Ali, nigdje nije bilo naznačeno, ni najmanjim slovima, tko je autor arhitekture. To je prestrašno!

Da se zadržimo na Splitu 3, zajedno s arhitektima koje ste spomenuli javljate se u vrijeme kad završava moderna arhitektura u klasičnom smislu. Stručnjaci su kasnije razvili teorije o regionalizmu i druga objašnjenja o kraju moderne.

No, koliko ste vi, kad ste radili u to vrijeme, bili svjesni prevrata, jeste li nastupali spontano, ili programatski s teorijskih polazišta...?

- Nije to bilo teorijski sigurno, niti programatski. Bilo je apsolutno spontano. Nakon moderne u Splitu je došlo vrijeme ˝kranskog urbanizma˝, nekog socijalističkog načina gradnje. Vrijeme totalno neambicioznih arhitekata pa onda i takve arhitekture. Kod Splita 3 očito se očekivalo nešto novo.

Potaknuti dobrim urbanizmom i vođeni fantastičnim čovjekom Josipom Vojnovićem, koji je bio na čelu PIS-a, mi arhitekti bili smo čudesno izmotivirani. Naš zadatak nije bio arhitektura kao ljepota, nego kao suština. Od nje se očekuje da surađuje i podržava. Od arhitekture se očekuju događanja.


Tako motivirani, s prekrasnim poslom, bili smo svjesni da je neophodno ne samo graditi kuće, nego graditi ljude. Jer je nagla količina došljaka sa svih krajeva očito to zahtijevala od nas. Dakle, morali smo graditi kuće, odnose u obitelji i odnose u gradu. Glavni investitor bila je vojska, mislim da je to bila reakcija na Hrvatsko proljeće i dolazile su goleme količine drugih ljudi. Nisam opterećen politikanstvom, nego samo iznosim činjenice. Znam da su ljudi u naš grad dolazili bez ikakvih ljubavi. Jer su sve svoje ljubavi prema zavičaju, široj obitelji, vjeri, prema zemlji... ostavili u nekom drugom kraju.

Ne govorim je li to bilo u Imotskom ili u Zaječaru, samo znam da su dolazili ljudi koji su bili rasterećeni svih svojih ljubavi i dolazili su u grad potpuno nepripremljeni. Naša zadaća je bila da grad i prostor budu uputa za upotrebu. Jer kad kupite peglu ili bojler, imate na četiri stranice, na četiri jezika, detaljnu uputu za upotrebu. Ovdje je bila masa potpuno nepripremljenih ljudi, oni su dobili na upotrebu stan, kuću, čak i grad. Na nama je bilo da ih upozorimo na obavezu sudjelovanja u svemu tome.

Bilo je to vrijeme kad žena nije više bila samo domaćica nego se zapošljavala. To se odrazilo na organizaciju stana. Na jednom simpoziju u Beogradu pričao sam o tim novinama. Više nema odvojene kuhinje i primaće sobe. Prostor se dijeli na spavaći, intimni dio, a sve drugo je sudjelovalo u organizaciji susreta u obitelji. Čak i postava štednjaka i kuhinje. Naš je uspjeh bio da se ljudi što više susretnu očima. Jer u tome trenutku komuniciramo.


Jedna gospođa, valjda nezadovoljna svojim statusom, rekla je: ˝Što bi vi meni radili dok bih ja čistila krumpire u kuhinji?˝

Bilo je to u velikoj dvorani punoj ljudi. Rekao sam: ˝Gospođo, ljubio bih vas po vratu˝. Tada su se svi nasmijali. A bila je izgovorena velika istina. Jer to upozorava na izgradnju odnosa u porodici.

Što mislite, koliko ste bili uspješni u tome da urbanizirate ljude u dijelu grada koji je ipak bio privilegiran time što je vojska tamo ulagala više sredstava negoli je bilo uobičajeno?

- Split 3 je funkcionirao dok je bilo ozbiljne financijske podrške. Ona je prestala kad se grad morao okrenuti Mediteranskim igrama. Ipak imam potvrda da smo uspjeli. Studentima sam pričao kako ti za svaki uspješan posao ostane prijateljstvo, to je gotovo kao zakon.

Postoje prekrasni stihovi: ˝Ako se vrhunci našeg neba spoje, naša će kuća dobiti krov˝. Dakle, samo dogovorno. Mi smo inzistirali na razgovorima sa stanarima. Puno puta sam im recitirao pjesmu ˝Slap˝ od Dobriše Cesarićai govorio kako je sad vrijeme da sudjeluju.

Potvrda mi je bila kad su me prije pet godina zvali iz Kotara Split 3 da kažu kako su me odabrali da me proglase za počasnoga građanina. Prvi čas mi je to bilo, onako: ˝Pa, eto!˝ Ali, kad mi je došlo do glave, pomislio sam: ˝To mi je najveća nagrada koju sam u životu dobio!˝ Dakle, netko je nakon četrdeset godina upotrebe onog što sam radio našao za shodno da mi stiskom ruke zahvali za to što sam napravio. E, na to sam ponosan više od svih nagrada koje sam dobio u životu!

Je li se ranije bilo lakše sporazumjeti s investitorima? Radili ste u bivšem sistemu, bili ste i u novom vremenu uspješni. No, koliko su se okolnosti promijenile?

- Promijenilo se onoliko koliko se promijenilo društvo. A očito da je meni dužnost prilagođavati se okolnostima. Nikome ne prati mozak. Prije je sve bila ogromna ledina i na njoj se slobodno mogao raditi kvalitetanurbanizam, po nečijoj savjesti. Danas je to sve tako imovinski opterećeno. Vidite da se gradi neka cesta i onda najedanput nema sto metara ceste, jer otkup zemljišta nije riješen.

Mislim da je vrlo teško sada raditi kvalitetan urbanizam. Ako je iznad svega privatno vlasništvo, onda nema rješenja. Ali, možda se bolja rješenja mogu osigurati nekim smišljenim planom razvoja grada i vjerojatno uz pravične naknade. Ali, ako će svaki onaj kojem je parcela trokutasta raditi trokutastu kuću, mislim da nas to nigdje neće dovesti. Možda nas ovo još jedan put upozorava da grad ne može opstati bez urbanističkog autoriteta.

Mijenjamo vlasti svake četiri godine. Svaki gradonačelnik ima apsolutna prava gotovo kao u Turskoj. Mislim da s time treba stati. Potreban nam je urbanistički zavod, urbanistički autoritet, to bi bile tračnice po kojima bi se odrađivala dionica bez obzira na bilo kakvo treperenje vlasti. Jer jedan put su jedni, drugi put su drugi. Stalno imaju svoje podobne. A grad jednostavno više tako ne može. Nije to problem samo našega grada, već daleko širi.

Kažu, iza nekoga je ostao kolektor, iza nekoga je ostala Zapadna obala... Molio bih sljedeću vlast, koja god bila, da iza nje ostane regulirana urbanistička služba.


Ima li nešto što vam je žao da niste napravili?

- Sve su kuće do vrhunca došle, napravio sam najbolje što je Dinko Kovačić u tom trenutku mogao. A o tugama? Ima ih različitih. Zauvijek će mi biti beskrajno žao da nisam napravio starački dom na Zenti. Odbili su ga iz banalnog razloga, jer sam u projektu imao kapelicu za molitvu. Kapelicu u domu za starce za molit Boga! Investitor je bio Savez boraca, dobro da me nisu strijeljali, oduzeli su mi projekt.

Kad je to bilo?

- Možda početkom osamdesetih. Mislim da sam tada doživio totalni profesionalni udarac. Jer napraviti prostor za starce, to znači napraviti okolnosti za čovjeka gdje je brid staklo i nikad više neće vani izvan toga. Sada domovi za starce idu sve više prema platežnim mogućnostima, gdje govore da će napraviti hotel s bazenom, ovim i onim... Ja ne mogu shvatit da netko svom ocu ili mami kaže: ˝Znaš, ti ne ideš u dom, nego u hotel˝. To je beskrajna laž, jer razlika između doma i hotela je ista kao između starca i turista. Nikad se nisam toliko trudio. Shvatite me kao prepotentnog, ako hoćete, ali mislim da je tada i grad ozbiljno izgubio.


Zašto se ovom izložbom u Galeriji umjetnina opraštate od bavljenja arhitekturom?

- Izložba ˝Rekapitulacija˝ predstavlja moj zbrojeni profesionalni život. S arhitekturom prestajem jer ne želim gledati vlastito propadanje. Više ne crtam ništa. Sad bih se trebao gurati s mladima, što je u svakom slučaju nekorektno. To su sve moji studenti. A drugo, mislim da nas fizičke moći upozoravaju i na psihičke mogućnosti. Ako je arhitektura, ˝ajmo pretenciozno kazat, bila izraz moje duše, onda se i ona promijenila i ne bih bio u stanju ići do najtananijih i najsuptilnijih osjećaja. A vještina, to vam nije ništa.

Sretan sam sa svojom odlukom, ništa me nije na nju navelo. Imam penziju akademika od koje mogu pristojno živjeti. Novca mi ne fali. Slava? Što će mi više? Uvijek sam radio samo za radost, ali sam tada bio snažan čovjek. Sada, gubitkom svojih fizičkih moći, a dakako i psihičkih, nema cijene radosti da bih je plaćao i najmanjom količinom tuge.

Razgovarajući o domu za starce, da sam se danas našao u toj situaciji onda vjerojatno ne bismo dugo vodili ovaj razgovor, jer bih odmah umro. Nisam spreman ni na komadiće tuge. Neka sve skupa u meni ostane kao velika radost. A sve moje kuće doživljavam baš kao svoje anđele čuvare. Zemlja znanja. Ali i odlazaka!

Koliko ste vremena provodili razmišljajući o svojim projektima, kako ste im pristupali?

- Nikad nisam puno crtao. Kad kažem ljudima da me bole leđa, oni mi vele: Puno si proveo vremena za stolom. Ali, da se sve zbroji, nisam proveo petnaest minuta za stolom dnevno. Gradio sam veselje i u proizvedenom veselju ja sam se šetao po mojim željama i nadanjima. Rješavao sam zadatke noću u mraku, nikad nisam upalio svjetlo, gledao sam kad se nešto pojavljuje iz ničega.

Pustio bih čovjeka da se penje uza stepenice i gleda gdje je došao... Tako bih stvarao nešto što u jednom trenutku postane opipljivo. Onda bih to nacrtao. Bio sam izuzetno vješt crtač. Prije toga stajao sam zavezanih ruku da ne uberem nedozrelo voće. Jer da prerano nacrtam, slika bi mi se svidjela, a to još nije bit. I zato tek kad sam bio u nešto uvjeren, onda bih to nacrtao.

Vidio sam jednu sliku Žnjana snimljenu s mora. Fasade su radili školovani arhitekti, ali slika je izgledala je kao da je netko isjekao fotografije kuća iz nekog časopisa za arhitekturu i složio ih u besmislen kolaž, zalijepio ih neovisno o prostoru i kontekstu, jednu preblizu druge, ne obazirući se kako su preuski putovi između njih...

- Arhitektura je zapisano vrijeme, a vrijeme podrazumijeva događanja u ljudima. Vjerojatno arhitekti koji to rade nisu lošiji od mene, samo rade u drugom vremenu. Nas je bilo možda 20 arhitekata u mojoj mladosti, a grad je bio pun dizalica. Sada ih ima tisuće. Ja mislim sve najbolje o svojim studentima i žao mi je kad pomislim kako se održati u ovoj gužvi.

Rekao sam im da treba raditi samo ono u što si uvjeren i ono što voliš. To sam ih učio čiste savjesti. Koruptivnost savjesti je pogubna za arhitekturu. Samo, postoji brid kad počinje glad. Onda se čovjek više ne može ravnati po nekim svojim pravilima.

Mi kažemo: ˝Zemlja znanja˝. To je prelijepo čuti. Ali, kažemo: ˝Odlaze mladi˝. To je prestrašno čuti. A ja mislim da pretjeranom proizvodnjom ne možeš ništa nego odbacivati tu mladost. Najteže je za Hrvatsku što najbolji dio te mladosti, onaj skorup, uzimaju vani. Jer u vremenu kad se u Splitu gotovo ne vrti ni jedna dizalica, osim neke kućice po Šolti... hvata se svaki posao. To je strašno.

A ja, kad se osvrnem iza sebe, sve mi je išlo na ruku. Neke kuće koje će biti pokazane na izložbi ˝Rekapitaulacija˝ u Galeriji umjetnina nisu realizirane mojom voljom ili zbog nesretnih okolnosti. Danas da netko uzme sebi luksuz pa kaže da neće raditi ni najgrezijem naručitelju, to ne postoji.


NEZABORAVNI UMJETNICI Suradnja s Lipovcem, najbliže radosti Koliko vam je značila suradnja s Vaskom Lipovcem?

- On je bio potpuno samozatajan veliki čovjek. Splitu je na čast što smo ga imali. S Vaskom sam surađivao na groblju u Rijeci, Ekonomskom fakultetu u Splitu, za kuću Tvornice duhana Rovinj u Splitu, on je imao sjajne skulpture izložene u mojoj ulici u Splitu 3, kad je i Gorki Žuvela imao izložbu u tek izbetoniranim prostorima. Mislim da je Vasko proizvodio nešto što je bilo najbliže radosti. Najveća proizvodnja na svijetu je proizvoditi radost. Ako proizvodite cipele, beton ili brodove, uvijek treba neko skladište i doći će trenutak kad će netko reći: ˝Dosta!˝. Radosti uvijek može biti još. Ona puni našu auru.


Štancamo arhitekte, a dizalice miruju?!

Arhitektonski fakultet u Zagrebu proizvodi valjda dvjesto arhitekata godišnje, Splitski 60 ili 70. Sad hoće osnovati fakultete u Rijeci i Osijeku. Tko je ovdje lud? U ovom gradu, bez zagrebačke arhitekture, samo splitski Fakultet proizvodi 70 arhitekata. A ne vrti se ni jedna dizalica!? Dakle, neminovnost je da će odlaziti. Ostat će oni koji su inertni. Zadovoljavat će ove sitne potrebice. A onaj koji valja, toga svijet usiše. Prestrašno je osnivati fakultete s motivom da bi nekolicina bili sveučilišni profesori.
Jedan put sam razgovarao s jednom djevojkom. Pitam je što je po zanimanju. A ona kaže: ˝veterinarski tehničar˝. Upitao sam gdje se s time može zaposliti. Rekla je: ˝Nikad se nitko nije zaposlio!˝ A postoji škola.


IZVOR: slobodnadalmacija.hr
POSJETA: 375

Povezane vijesti